Postao/la mali od palube » 14. 08. 2010. (00:13)
Stvarno ne znam koji mi je vrag! Valjda zato što je petak trinaesti.
Na izlazu iz Privlačkog gaza, tamo NE od Virskog mosta, prema Ninskom zaljevu, su dva garofulina. Označavaju ulaz, odnosno izlaz iz opasne pličine u kojoj su na najdubljem mjestu neke stijene za oseke čak na samo pola metra ispod mora. Čak i onaj tko poznaje prolaz mora paziti na tih nekoliko stijena. Kad se plovi prema NE, onda prolaz kroz te dvije oznake znači i izlaz u dublje vode.
Bili smo na Školjiću na kupanju.
Najprije, ova barka definitvno nije za kupanje na pustim plažama. S teškom mukom sam na dva sidra uspio stati uz rub toga prolaza. Kupanje je trajalo sat-dva, a onda je vjetar okrenuo na drugu stranu i postavio me nasred prolaza. Taman smo jeli. Naišle dvije barke i morali smo se maknuti. Dosta je nosilo sa zapada i jedva smo pokupili sidra a da ne zapnemo o dno. Kad je konačno sve bilo pod kontrolom pente a ne zapadnog vjetra, odahnuo sam. Nekih pedesetak metara od izlaza, od već pomenutih garofulina imao sam kurs točno kroz sredinu. I to je bilo to... izvukli smo se bez problema. Dodao sam gas i pustio timun nekoliko sekundi, da otovrim jedinu spuštenu tendu, onu desno od mene. Budući da su sve ostale bile otvorene, ovu je vjetar nadimao kao jedro. Sljedeći pogled prema naprijed bio je pogled na crni betonski blok garofulina, svega nekoliko metara ispred barke. Skrenuo sam naglo ulijevo, ali kasno. Dum-duruuum!!! Oderao sam 3-4 metra dna na desnoj strani. Barka je poskočila pola metra u vis. Sve što je stajalo okomito na stolovima i na hladnjaku prosulo se i razlilo na sve strane. Sve žene su u zboru zavrištale. Ukenjao sam se od straha. Da nije onih platformi na krmi, vrlo bih vjerojatno i propelom zaparao po betonu.
Stao sam i odmah počeo pipati sve tapisone u gavunima, nije li koji mokar. Kako ni u kaljuži nije bilo ni kapi, zaključio sam da trup nije probijen. Ipak, nije mi vrag dao mira i s nećacima sam skočio u more, u inspkeciju. Strugotine po desnoj strani dna, ali trup nigdje nije probijen. Valjalo je i puhalo dosta i to u bok, pa nisam baš imao vremena ni volje za temeljitije preglede. Vratili smo se u barku i nastavili ploviti. Kad smo prošli Ninski zaljev i tjesnac između Mišjaka i Začeva more se malo umirilo. Svaki čas sam pipao tapisone i pali kaljužnu pumpu. Ni kapi! Uf, dobro je...
Na vezu u Vlašićima zaronio sam i temeljitije pregledao brod. Jedini dublji friž je onaj od prvoga udara. Dug je cca 15 cm i na najdubljem mjestu je u plastiku ušao cca 5 mm. Na samoj vodenoj liniji. Sve ostale crte su uglavnom oguljena antivegetativna boja. Zaista imam više sreće nego pameti. Ili je ovo jako kvalitetno napravljen trup jer udarac je zazvučao tako kao da smo odvalili pola boka. Scenario baš poput onoga u Titanicu. Čak je i bok isti - desni.
Naravno, nikako mi nije jasno kako me u tih nekoliko sekundi nedržanja timuna i negledanja pred sebe vjetar odnio tako jako desno. Prolaz je širok barem 30 metara, a išao sam prema sredini... nikako mi nije jasno.
Nikad prije nijednom barkom nisam pipnuo ni stijenu, ni rivu, ni drugu barku. Što me to snašlo ovo ljeto, nemam pojma. Dvije havarije u pet dana. Strašno...