Ne znam kako bih drugačije završio moju zimsku trilogiju, nego sa jotom ... iako bi se tu moglo još štošta ubaciti. Jedna od stvari koja me oduševljava, a tiče se ovih nemesno-mesnih jela, je ta što moj mali luduje sa količinama koje je u stanju pojesti. U vremenu MekDonaldsa i brze prehrane na svakom koraku, on je očit primjer da se "zaboravljena" jela i dan-danas mogu cijeniti. I to od mladih naraštaja.
Jota sigurno nije jedno od zaboravljenih jela, jer je, barem tako vjerujem i danas je često prisutna na mnogim stolovima uzduž naše obale, pa i šire.
Evo i moje varijantre koja, na poslijetku i nije tako različita od drugih ... osim, možda po količini.
Sastojci za dva do tri obroka ...
- 1 kg kiselog kupusa
- 0,5 kg fažola
- 0,6 krumpira
- jedna dimljena svinjska koljenica
- 150 grama suhe pancete
- oko pola glavice češnjaka
- stručak peršina
- par suhih listova lovora
- 10-20 zrna papra (bijeli)
Isto kao i kod ješmika i kisele repe, fažol namočen večer prije, najprije prokuham kratko i bacim vodu u kojoj se je kuhao. Nakon toga ga vratim nazad u lonac sa dodatkom kiselog kupusa koji nikada ne isperem, no to je stvar svakoga ponaosob, netko ga voli takvog, a nekome je bolji kada je manje kisel. Uz to ide i svinjska koljenica koju usitnim na manje komade tako da sve skupa bude ravnomjerno raspoređeno u loncu, onako, u slojevima. U to ide i papar, lovor i pešt napravljen od pancete, češnja i peršina. Vode dvije i pol litre.
Kuha se pokriveno na laganoj vatri i kada je fažol gotovo kuhan, ubacim na kriškice narezan krumpir. Ni ovo jelo ne solim, ali to je stvar ukusa. Mislim da je slanoća koljenice i pancete dovoljna da da pravi okus joti, a ne treba zaboraviti i da je kupus slan ... iako kiseo.
Pešt je uglavnom odlika jela koja se pripremaju u Istri i sjevernom Primorju, dok se južnije ne upotrebljava ili rijetko. On daje poseban okus jelima, što zbog pancete, što zbog češnjaka, a i peršin tu ima svoje mjesto. Oni koji nisu probali, trebali bi, no možda bez pretjerivanja u količinama za početak, jer je okus poseban. Već nam može, namazan na koricu kruha, reći sve o sebi.
Kada je kuhano, servira se sve zajedno, bez da se posebno izvade komadići mesa koljenice, "loveći" ih u prostranstvima lonca ...