Kad je Hercercog Rudolf Hazburg 1887 godine došao sa ljubavnicom na Mali Lošinj u jednu od njihovih vila u uvali Čikat, nije poveo kuhara, pa je poručio velečasnom Rajmundu Jelušiću, njegovom prijatelju (iz Kastva?), da mu pošalje jednog dobrog kuhara, koji če znati jela sa dvora, ali i stara jela mediteranske kuhinje. Rajmund se nije puno dvoumio, poslao je kuhara iz jednog samostana u Primorju, svog rođaka, Kuzmu Jelušića, koji se odrekao pustolovnog života po Italiji i odlučio je "spaštati" grijehe pa se kao laik zaredio i postao je kuhar (još u Italiji), što mu je bila opsesija, pogotovo jela starih Rimljana pa do ondašnjih dana. Čak je neko vrijeme bio kuhar savjetnik ondašnje Vatikanske kuhinje, i na papinim putovanjima njegov osobni kuhar. Papa je umro, novi papa nije Kuzmu šljivio i on se vratio u Primorje.
U to vrijeme je cesta od Brestove do Lošinja več bila napravljena, (providnošču Njegovog Veličanstva cara Franc Josefa, Rudolfovog oca), pa je Rudolf sa dragom polazio na izlete po Lošinju. Tako se odlučio poči i na Osorčicu, najviše brdo tamo kod Nerezina, mislim da je visoko skoro 600 metara.
Poveo je i Kuzmu sa sobom, al da mu kuha ili se brine o kuhanju. Kad se vrati u Nerezine (sa brda), kaže da ga čeka nešto specijalnog, valjda je mislio na ribu.
Rudi u brdima, a Kuzma ođiđio neku dobru curu u Nerezinama. Valjda i popio, zaspao, vrijeme prošlo, javlo osmatrač da je prestolonasljednik skoro u podnožju brda i da če ubrzo stiči. Kuzmu uhvatila trta, iako je Rudolf bio ljudina, al da se ne osramoti, šta če jadan, nije ništa organizirao, cura nabrzinu nabavila odličan pršut, ovčji sir i vino a Kuzma se dosjetio jednostavnog rimskog recepta, koji se posebno koristio kad su muški morali kod ženskih pokazati snagu. Recept iz rimskog doba sam potajno slikao u jednoj biblioteci gdje se to nesmije, ali ja iako kukavica, bio sam hrabar. Bez blica, da kustos nebi primjetio.
Trebat ču malu pomoč, naime u prevodu, jer je recept i na originalnom jeziku, a mi ovdje imamo znalaca. Jesam ja preveo, al neznam dali je dobro.

Na ovu temu ti mogu reć jedino to da se sićam još ka momak, imali smo jednu familju Talijana, naši redovni gosti svojih 7-8 godina, još iz doba jugovine kad su bile u điru sobe a ne apartmani.
Stari Talijan, Giovanni Gianni, čim bi se raspakovali, odma bi na štap od metle veza pinjur i iša bi u kraj mora kupit ježince. Nama je to bilo smišno, jer svaki put bi se uredno najavija i rezervira sobu za sebe,ženu i kćer i sina. Naravno da smo mu uvik i ribu spremili u kavezu isprid kuće u moru tako da mu ničega nije falilo. Ali ne, on je mora najprije se natuć tih vražjih ježinaca pa tek onda nakon par dana bi se okrenija prema ribi. Dok je on bija doli, niko se nije na ježinca naboja. Kasnije nisan nikog vidija da jede te ježibce, tek ima par godina doli na Mljetu jednu ekipu iz Zagreba. Ali ja...ne hvala.

Je oče oni sve. Ja sam jeo i juhu koju je taljanac skuhao od kamena, spuža, "gramalja" i šta je sve potrpao. Išao obalom kao još neko ovdje i sakupio za dobru juhu. Ustvari je i logično; kamen šupljikav i pun života. Moribit da je nutri i koji prstac.
Probao sam i ja, nije bila loša, ali kao njegova nije bila. Gori su od galebova. Inače sam jeo žive lignjice; kao dijete vidio djeda pa i ja gutao ko galeb. Ježinci mi se isto baš ne sviđaju. Ja ih nisam jeo sirove, (ona crvena jaja), malo skuhano, limuna i ulja.
Nego di su oni latinaši da prevodu. Nešto su se ušutili

Je jedu se ženke imaju kraće bodlje i smeđe su dok su muški crno plavi i imaju duže bodlje.

Veliki, a ja mislio da se jede samo ono iznutra

Jeo sam ježe puno puta . Zapravo jedem ih redovito , svako ljeto kad se kupam izvadim onu banjicu za kupat djecu kad su mala . Krha , limuna , nož i udri . Naravno hladna bevanda se nesmije zaboravit . Ježine , kako ih oni zovu , Se jako puno jedu na Korčuli u Brni . Cijela familja se pokrca u korčulanku , demižana vina , par struca kruha , limuna Bogu hvala ne manjka : Mlađi maske i peraje , pleteni košić sa sobom , roni i vadi . Prekrcaj u žbanjice koje plutaju okolo i kad se napuni puna žbanjica , onda vanka s njima i otvaraj i jedi . Ajme koji gusti . Zdrava hrana



A i jaja se dosta pojelo , ali njih je nažalost već jako malo na postama na kojima ih je prije rata bilo jako puno , sad ih nema ni za lijeka .

Pošto se osjećam (bezrazložno) prozvanim, pa baš kad hoćete evo vam:
Aliter in echino ili Ježevi na drugi način,
dakle nema određenih količina, jelo je
kajgana od prokuhane ikre, meda, papra i liquamena.
Ikra se prokuha sa paprom u zrnu.
Liquamen iliti garum. evo, po recepturi iz knjige Marcusa Gavinusa Apicusa (koju je Štrickan poslikao )
1/4 litre soka od grožđa (ne vina )
2 žličice paste od slanih srdela
prstohvat origana
-Sok kuhati dok ispari na pola, dodati pastu od srdela i prstohvat origana.

Umiješati jaja, liquamen, malo vode, meda, prokuhanu ikru i žbatit, pa ispeć kajganu. Popapriti svježe mljevenim paprom.
Zalijevati slatkim vinima

BTW, otvoriti ježeve tako, da se u krug zareže čaška oko usta i zuba, pazeći da se ne ošteti utroba. Navodno su najbolji oni ljubičasti veliki ježi kojima su vrhovi bodlji bijeli.

Aj Štrici sad nađi neki iz stare Grčke...

Štric, da se ne bi puno mučio, a nije ni skupa (na njemačkom) 6,60€ 260 stranica, Über die Kochkunst - DE RE COQUINARIA Marcus Gavinus Apicus ( kupi ženi za poklon )

Nista Grcka. Tamo neka ide Konjic. Ajmo dalje sa rimskim receptima. Daj prevedi ono o zabama.
Idi zeni za poklon. Po njoj bi jeo gloginje. Iako nam jeneko vrijeme kuhao Arri, Grk i nije ni bilo loše. Sječam se njegove Hobotnice sa šljivama

od brestove do lošinja cestu je napravio Napoleon a ne Franjo Josip i specijaliteti koje su Napoleonovi vojnici tada jeli prije su bile gušterice negoli ježinci.. i to na ražnjiću..
osim što su u svojim osvajanjima gradili puteve napoleonova vojska je i zapisivala recepte i upravo takvi teški uvjeti u kojima su se snalazili otkrivali su grandiozne recepte upotrebljavajući naoko nejestive biljke i životinje oko sebe pa je među guštericama na štapiću ,poznato otkriće npr.spravljanja čaja upotrebom raznih lišajeva,to je bilo veliko otkriće koje je liječilo vojničke prehlade i budilo vojnike na straži.. ..

ježinac kao tema je antiprirodna i uz periske i prstace još su jedna meta turizma a pogotovo naturizma gdje se ta tri organizma postavlja u vrh afrodizijaka koje se konzumiraju uoči seksualnih orgija i manifestacija kama-sutre..
ono što strici nije naveo u svojoj totalnoj i nepovezanoj izmišljotini je da je u vrijeme Franz Josepha specijalitet zapravo bio poljski jež i to ne samo u austro-ugarskoj monarhiji već na svim svjetskim dvorima a taj specijalitet je pao u zaborav dolaskom poznate dječje pričice "ježeva kućica" ..osim ježeva pali su u zaborav i recepte od golubica i kornjača ..

strici je zapravo otvorio jednu nemoralnu temu u kojoj potencira i navodi na izlov ježinaca svrstavajući ih u specijalitete još iz rimskog doba ali se iskupio spomenuvši juhu od kamenja koja ne utječe na život u moru te uz najminimalniji trošak nahrani ljudsko biće a kamen i dalje ostaje a čak ga se može reproducirati tj. upotrebiti u građevini,u sportu-(kamena s ramena) ili vojne svrhe gađanjem u glavu ..pohvalno

vrijeme je da se zamislimo i potaknemo na humane akcije odricanja od hrane a nauštrp boljega svijeta..nauštrp svih gladnih u svijetu..dovoljno je da se svi odreknemo samo užine npr. sendviča, i to bi bilo dovoljno da se nahrane svi gladni u svijetu...zar to nije divna ideja? a tu akciju možemo nazvati "AID"(skr.-ajmo im dati)

Evo nam našeg Konjanika. vratija se Šime. Ma sigurno si u pravu, ja ti volim lupati, ono ka Maksim po diviziji. Ali i oni tukci sa web stranica od Nerezina, seronje jedne, lažu, to o gradnji. Ma Napoleonovi soldati su naravno u dvije godine koliko su vladali sve živo poizgradili, a iz taktičkog razloga i tu cestu. Morali su naime osvojiti Rovanjsku, a lijeni austrijanci još nisu sagradili put. Morat ču onim seronjama javit da odma isprave krive navode.
A to o postu, to ti nije loše. Meni sve isto, ja sam na dijeti, pa se rado odričem nepojedenoga. No oni gladni ti neče spizu koje sam se odreka, oni hoče samo šolde. A pošto sam dobra duša ja im stalno udjeljujem
Eto nam je ovdi sve puno klimavih Rumuna, svi prosu. Neka ih bidne, svi su sakati, zgureni, klimavi, čoravi, moraš in dat. Ali njanci kad ideš iz samoposluge, pa mu mjesto Eura daš bananu, ubija te pogledom. Pa zato onda daš Euro, jerbo te čudno gleda ako daš pola. Ili još ti se smješka kad daš dva.
I onda ti ja odem na drudu stranu grada, kad ono isti taj klimajuči (Kako je samo 15 kilometara tako brzo prevalio?), čoravi, stoji tamo kad se ide vanka iz robne kuče i jopet mu moraš dat.
Tako sad sam debelo OT, ali ti Konjaniče si me skrenija. Neka, neka, glavno da si se vratija. Aj jednu recepturu o gušterima, dok grmalji i spuži u međuvremenu ne porastu.
A jesan, jesamn ti ja jako nemoralan. Stalno mislin na tuje žene. Zato čuvaj sliku svoje, jerbo san ti ja ; nemoralan, pa ko zna šta bi se još moglo desit, pogotovo ako je gospa od oka. A ja san ti bija koban za sve ženske ke sam moga dovatit.
No ipak sad sam manje. Smirila me ova moja. Ali ja ipak gledan, ma to ti je po profesiji, šti gospe. Mora san uvik ocijenit ča je lipše.