Zaštita mora? A ko štiti ribe?
Postano: 24. 07. 2008. (04:55)
Nekako naslov "Ekologija i zaštita mora" kao da nikome nije zanimljiva u što ne vjerujem. Vjerojatno treba da se inicira. Pa eto ja to sada činim. Počeo bih sa temom o zaštiti ribljeg fonda, točnije rečeno o našem odnosu prema ribama, onoga šta nam je u glavama, o skruplu, bolje reči neskruplu. Jedna pričica od prije kojih 20-setak, ili je to bilo i više godina.
Bio sam na Olibu. U Olibsku lučicu pored nas se vezao motorni čamac, čini mi se puljske registracije. Jedan od onih koji su nekada na provi imali škrinje za ribu. Posada su bila dva iskusna otprilike 35 godišnjaka. Ja i sam znam dobro lovit ribu, ali sam zaključio da ta dvojica mogu meni, ali i svim ostalim biti profešuri u ribolovu. Relativno mladi ljudi koji su naučili sve o ponašanju riba, krenuli ulovit puno kvalitetne ribe za prodaju, restoranima naravno.
No sve to me i nije zaprepastilo, zaprepastio me odnos čovjeka prma ribi. Ulovili su mnogo ribe, hladnjak na provi vjerojatno je bio pretijesan, pa su počeli ribu sortirati po kvaliteti. Na brodu nije bilo dovoljno mjesta pa su ribu bacali na molo. Po molu je, kao u to doba na mnogim molima, bilo puno zaostalog pijeska, koji se tada masovno vadio iz mora, a za gradnju kuća.
Oni su te divne primjerke najkvalitetnije ribe bacali kao da su zadnja "g...". Po molu po brodu. Bezdušno.
A nisu bili po zanimanju profesionalni ribari, nego jednostavno su išli zaraditi na ribi, koristeči znanje i poznavanje života i navika ribe, ali sigurno i uz pomoć tehnologije koja je tada još bila rijetka. Pa za tu ribu su dobili sigurno pozamašnu svotu, pa da su je bar iz tog razloga cijenili.
Ustvari ja na cijelom Jadranu skoro da i nisam naišao na čovjeka koji lovi ribu, koji bi sa ribom imao nekog suosječanja.
Kad čistim ribu, tamo gdje to radim, račići već i znaju da če dobiti bokunčić; neki bez straha uzimaju iz ruke. Drob je za male ribice, moru je oteto, kažem, nek se bar tako mali dio moru vrati. Glave ako su za bacati dobe galebovi.
Probam dječici sa špurtilima, kojeg ima skoro svako drugo dijete, pokazati kako se može "kontaktirati" sa morem i bičima uz obalu i na drugi način. Raka netrebaš vidjeti u staklenki od krastavca, ljepše ga je promatrati u njegovom elementu. Ma i spuža u moru, a ne na prozorskom kamenu.
Jer na takvom podučavanju od malih nogu treba raditi, i od malih osnovnih sitnica. One starije, pa čak i mnoge mlade, do mnogih potpuno mladih treba čekati da biološki odu, da bi se naš odnos prema životu u moru možda promijenio.
Bio sam na Olibu. U Olibsku lučicu pored nas se vezao motorni čamac, čini mi se puljske registracije. Jedan od onih koji su nekada na provi imali škrinje za ribu. Posada su bila dva iskusna otprilike 35 godišnjaka. Ja i sam znam dobro lovit ribu, ali sam zaključio da ta dvojica mogu meni, ali i svim ostalim biti profešuri u ribolovu. Relativno mladi ljudi koji su naučili sve o ponašanju riba, krenuli ulovit puno kvalitetne ribe za prodaju, restoranima naravno.
No sve to me i nije zaprepastilo, zaprepastio me odnos čovjeka prma ribi. Ulovili su mnogo ribe, hladnjak na provi vjerojatno je bio pretijesan, pa su počeli ribu sortirati po kvaliteti. Na brodu nije bilo dovoljno mjesta pa su ribu bacali na molo. Po molu je, kao u to doba na mnogim molima, bilo puno zaostalog pijeska, koji se tada masovno vadio iz mora, a za gradnju kuća.
Oni su te divne primjerke najkvalitetnije ribe bacali kao da su zadnja "g...". Po molu po brodu. Bezdušno.
A nisu bili po zanimanju profesionalni ribari, nego jednostavno su išli zaraditi na ribi, koristeči znanje i poznavanje života i navika ribe, ali sigurno i uz pomoć tehnologije koja je tada još bila rijetka. Pa za tu ribu su dobili sigurno pozamašnu svotu, pa da su je bar iz tog razloga cijenili.
Ustvari ja na cijelom Jadranu skoro da i nisam naišao na čovjeka koji lovi ribu, koji bi sa ribom imao nekog suosječanja.
Kad čistim ribu, tamo gdje to radim, račići već i znaju da če dobiti bokunčić; neki bez straha uzimaju iz ruke. Drob je za male ribice, moru je oteto, kažem, nek se bar tako mali dio moru vrati. Glave ako su za bacati dobe galebovi.
Probam dječici sa špurtilima, kojeg ima skoro svako drugo dijete, pokazati kako se može "kontaktirati" sa morem i bičima uz obalu i na drugi način. Raka netrebaš vidjeti u staklenki od krastavca, ljepše ga je promatrati u njegovom elementu. Ma i spuža u moru, a ne na prozorskom kamenu.
Jer na takvom podučavanju od malih nogu treba raditi, i od malih osnovnih sitnica. One starije, pa čak i mnoge mlade, do mnogih potpuno mladih treba čekati da biološki odu, da bi se naš odnos prema životu u moru možda promijenio.