Izlet na Žirje
Postano: 07. 02. 2025. (13:10)Evo, potaknut temom “Šolta te dopala” i raspravom o tome da mlade ljude više ne zanima đitanje, dalmatinke/istranke/gradaci itd, htio bih svojom pričom bar malo popraviti statistiku.
Ja (odnosno otac još uvijek) posjedujem Dalmatinku s Torpedom 18/24, te sa svojih 38 godina (valjda je to još relativno mlado?) ne želim više razmišljati o drugom brodu, iako sam svako ljeto dosad imao takve kušnje i planove o nekakvim novijim, modernijim, većim i jačim brodima koji mi tobože trebaju.
Postoji par razloga za to.
S godinama, naučio sam slušati starije i pogotovo savjete oca, koji mi odavno govori manji brod, manja briga, veći brod, veća briga. I potpuno je u pravu.
Dalmatinku sam prošle godine sam izvukao van, sam pobrusio, piturao, sredio i uredio s obzirom da sam sa ćalom naučio proceduru i postupak. Za sve neke dodatne operacije i konkretnije dorade oko broda i motora, on je taj s iskustvom koji vodi priču, a ja “mali od palube” koji pomaže.
Taj tjedan dana godišnjeg koji uzmem i spičim ga na vađenje i sređivanje broda da je spreman za sezonu je taman mjera koju mi trenutno život, obitelj i poslovne obaveze dozvoljavaju. Sve više od tog je previše. Naravno da se na brodu uvijek nešto radi, ali ovaj dio kad mora van mi je bitan da se odradi, sve ostalo se može u moru.
Drugi razlog je to što sam sentimentalno vezan na taj brod, jer ga je otac otkupio nakon što je dugi niz godina ostavljen van, totalno zapušten. On ga je doslovno vratio u život, sredio plastiku od kolombe do krova, napravio mu sam krov, ugradio je sam u njega Torpeda (brod nije imao motor), i od te zapuštene ljuske napravio konkretan brod.
Taj njegov trud, rad i znoj na tom brodu je nešto što mi je neprocjenjivo i zbog toga bi me bolila duša da uzmem nešto drugo.
Treći razlog je što moj vjenčani kum ima gradaca (tj. isto ne on, nego njegov otac), i stari je gradaca kupio novog još tamo 80-ih. Nikad nije htio ništa veće ni bolje i moj kum dijeli istu tu ljubav i način razmišljanja prema tom brodu. Oni su ipak profi za mene, još uvijek plove tim brodom i starci mu i moj kum s familijom, oplovili su cijeli Jadran s tim brodom.
To me dovodi do priče o đitanju. Ja se ne smatram pravim đitašom, jer ako odem, to je max. tipa 3,4 dana u komadu, ali meni to znači kao nekom mjesec, s obzirom da mi je teško uskladiti vrijeme za to. S druge strane, ženskom djelu obitelji malo teže pada ne-komod na brodu, pa nisu pretjerano zainteresirane za ići, na jedvite jade.
Pa evo, prošlo ljeto smo se dobacili do Žirja/Kaprija, uskladili da se nađemo s kumom i njegovima, pa da podijelim priču i nešto slika/video materijala.
PRVA “ĐITA”, ŽIRJE
Ne znam koji točno datum je bio, ali između 01.08. - 15.08. , vrijeme godišnjeg odmora. Krećemo ja, mala i nećakinja iz Sevida na moru, plan je na Žirje gdje me već čeka kum sa svojima u Maloj Stupici. S obzirom da od Splita do Sevida sam praktički sve uz obalu, nije mi neka drama, ali pustiti se od Rogoznice preko do Žirja mi već stvara nervozu, s obzirom da nisam često dalje od obale. Nisam siguran da li s Dalmatinkom uopce smijem toliku udaljenost prijeći.
S obzirom na to, moj plan je bio krenuti što ranije, idealno u 6 ujutro, prije dizanja ikakvog vjetra, do 9 sati da stignemo.
Naravno, dok smo se spakirali i krenuli, bilo je skoro 7h. Bonaca i mir na moru, divota.
Torpedo se lagano zagrijao i vozim čak i sporije nego inače, da sam sigurniji da će me dovesti gdje treba, tako da idemo brzinom od 4.5 milje, Daleka Obala svira, ekipa lagano chilla na provi broda.
Dolazimo oko 10h do Žirja, vjetar se tek nešto lagano digao, ali manje više je more 1. Panulu nisam bacao za sobom, ali nakon par škarama koje sam uhvatio nakon tog izleta, obavezno vučem rapalu za sobom.
Dolazimo u Malu Stupicu, sreća i veselje, kum i njegovi taman marendaju. Bacam sidro i vežem se do njega Dalmatinkom. Taman je maloprije bio lik sa brodićem iz kojeg je prodavao friške krafne, uzeli i za nas, dica navalila odmah…uz to i domaće crno grožđe, kavica, Nutella na kruv itd.
Nakon marende, dica u more, ja i kum u more, pogledali kako sidro stoji, dodatno ga još namjestili da to bude sigurnije. More je kristalno čisto, puno posidonije, prekrasno nešto. Mir i tišina, tamo malo prema van na bovama jahtaši i njihove fensi šmensi brodine, jet skijevi i ta ostala sr@**a koja me ne zanimaju.
Tamo iza podne, zove brat od kuma koji je isto lud za morem, ali ima svoj gliser od cca 8-9m, ne znam točno. Kaže, eto mene do vas. Lako je s 20+ milja na uru doletiti od Rogoznice do Žirja, hehe.
Dolazi s gliserom, veže se uz nas, s njim je i njegova familija tako da nas ima. 3 broda, 3 obitelji, već zamišljam da je to vjerojatno tako nekako izgledalo davnih dana kad su ljudi više đitali.
Moj kum nije baš nešto lud za ribolovom kao ja, ali zato njegov brat je. Instant smo se našli u diskusiji o štapovima, lignjama, zubacima, panulama, jigovima itd. Nije dugo trebalo da padne plan - predvečer odvezivamo moju Dalmatinku (bila je u sredini), i ja, on i kum idemo van Male Stupice na lignje, a ujutro na panulu.
Ostatak dana smo proveli u pripremi ručka, dica u kupanju, SUP daskama, skakanju, mi muški u laganoj ćakuli, ispijanju piva, te pripremama za lignje navečer.
Oko 18 odvezivamo moju Dalmatinku, palim Tohatsu pomoćni od 6ks, i idemo van Male Stupice. Dica htjela s nama, pa vodimo i njih. Izlazimo tek malo van vale, tražimo nekakav teren od 15-20 m dubine, prelaz. Puštamo se lagano bez sidra, nema vitra ni kurenta, oko nas još nekoliko brodova.
Ja lovim sa štapom, njih dvojica iz ruke, klasik. Do 22h smo ulovili 7 komada lignji, ja 4, brat od kuma 3, kum 0.
Na brodu imam bazen za živu ješku, samogradnja, i lignje uredno plivaju u njemu.
Palimo Tohatsu i lagano natrag po mraku u valu. Nisam tu doma, pa idem minimalno da ne bi skupio kakvu bovu ili nešto. Lagano dolazimo do brodova, svi spavaju. Konop od mog sidra i konop od obale smo ostavili na gliseru, samo ih vežemo natrag na moj brod.
Lignje stavljam u mrežu čuvaricu iz bazena, i topim ispod broda. Dogovor je 4h ujutro dizanje, kava i idemo lagano van vale opet na panulu. Brat od kuma ima Casted Clippera, ja isto Casted Clippera, sistemi su spremni za lignju. Kum ide kao moralna podrška, nije njemu do panulanja nešto, više do druženja.
Stavljam alarm u 4h, dižem se, ali nakon 15min skužim da je nešto krivo, svi spavaju. Ništa, vraćam se lagano i ja leći još malo. Tamo iz 5, diže se kumov brat, proklinje i mobitel i alarm koji nije imao pojačan zvuk, nešto se zbrčkalo u tehnici…poludio, iznerviran, kaže što nisi lupao po brodu. Hajd dobro, desi se, baš kad ne triba, hehe.
Kupimo lignje iz čuvarice u bazen, 2 su krepale.
Palimo Tohatsu i lagano van. Nismo puno tražili pošte, prvi najbliži brak i tu stajemo. Ja ješkam jednu lignju, on drugu. Krećemo lagano naprijed. Nije prošlo možda 10-15 min, meni počne udaranje…odjednom, osjetim ribu na štapu, uzela je lignju. Nije nešto velika, ali daje otpor.
Vadim kantara, možda po kile, malo više. Ja prezadovoljan, za ručak već ima. Brat od kuma nema griza još.
Stavljam zadnju živu lignju jer su druge pokrepale u međuvremenu. Nastavljamo dalje vući, kad u jednom momentu nakon cca pola sata mi zapne sistem za dno…baš je zapeo i ne da se van. Vrtimo se s motorom okolo, drugi sistem smo skupili, ali ne želi se otkačiti. Ništa, vučem na silu i sistem popušta. Osjećam da nije olakšao, i odjednom osjetim i da riba daje kontru. Izvlačimo tabinju također možda po kile ili slično. Sreći nema kraja, imamo i lešo za juhu.
Skupljamo štape i idemo okolo dalje malo po brakovima na kančanicu, ja na inchiku s preostalom lignjom. Nešto sitnije ribe se ulovilo, do 11h se kupimo natrag u valu.
Marenda, i opet red kupanja i chillanja. Ja se hvatam pripreme tog kantra i tabinje. Imamo fino ispečenog kantra na grill tavu, imamo vrhunsku juhu od tabinje i lešo meso, ne znam kad sam slađe pojeo. Djeca su guštala, smazala odmah.
Za desert, kum zamutio palačinke, napekli, djeca opet guštala…bolje nego u restoranu.
Ostatak dana chillamo, kupanje, guštanje…brat od kuma je upalio gliser i ide dalje put Drvenika.
Mi se također odvezujemo, palim Torpeda i u 18h lagano natrag put Rogoznice i Sevida. Malo mora ima, veći su valovi, ali ništa strašno, lagano dolazimo do Punte Planke i u Sevidu smo oko 21h na vezu. Čak sam donio natrag tabinje i juhu, te smo to dovršili za večeru.
Nije baš đita, ali su 2 dana lijepog izleta koja će i meni i djeci sigurno ostati u lijepom sjećanju. Iduća priča će biti o sličnom izletu na Kaprije, gdje smo ipak imali malo drugačiju situaciju s vremenskom prognozom i gdje sam naučio još bolje koliko se more treba poštovati i ne reskirati.
Ovim postom bi samo htio reći da ipak ima nas mlađih koji ćutimo i cijenimo ta dobra stara vremena, i koji ćemo se truditi održati tu tradiciju i boraviti na moru u našim malim brodicama koliko god je to moguće
Link na nešto slika i videa:
https://drive.google.com/drive/folders/ ... sp=sharing
Ja (odnosno otac još uvijek) posjedujem Dalmatinku s Torpedom 18/24, te sa svojih 38 godina (valjda je to još relativno mlado?) ne želim više razmišljati o drugom brodu, iako sam svako ljeto dosad imao takve kušnje i planove o nekakvim novijim, modernijim, većim i jačim brodima koji mi tobože trebaju.
Postoji par razloga za to.
S godinama, naučio sam slušati starije i pogotovo savjete oca, koji mi odavno govori manji brod, manja briga, veći brod, veća briga. I potpuno je u pravu.
Dalmatinku sam prošle godine sam izvukao van, sam pobrusio, piturao, sredio i uredio s obzirom da sam sa ćalom naučio proceduru i postupak. Za sve neke dodatne operacije i konkretnije dorade oko broda i motora, on je taj s iskustvom koji vodi priču, a ja “mali od palube” koji pomaže.
Taj tjedan dana godišnjeg koji uzmem i spičim ga na vađenje i sređivanje broda da je spreman za sezonu je taman mjera koju mi trenutno život, obitelj i poslovne obaveze dozvoljavaju. Sve više od tog je previše. Naravno da se na brodu uvijek nešto radi, ali ovaj dio kad mora van mi je bitan da se odradi, sve ostalo se može u moru.
Drugi razlog je to što sam sentimentalno vezan na taj brod, jer ga je otac otkupio nakon što je dugi niz godina ostavljen van, totalno zapušten. On ga je doslovno vratio u život, sredio plastiku od kolombe do krova, napravio mu sam krov, ugradio je sam u njega Torpeda (brod nije imao motor), i od te zapuštene ljuske napravio konkretan brod.
Taj njegov trud, rad i znoj na tom brodu je nešto što mi je neprocjenjivo i zbog toga bi me bolila duša da uzmem nešto drugo.
Treći razlog je što moj vjenčani kum ima gradaca (tj. isto ne on, nego njegov otac), i stari je gradaca kupio novog još tamo 80-ih. Nikad nije htio ništa veće ni bolje i moj kum dijeli istu tu ljubav i način razmišljanja prema tom brodu. Oni su ipak profi za mene, još uvijek plove tim brodom i starci mu i moj kum s familijom, oplovili su cijeli Jadran s tim brodom.
To me dovodi do priče o đitanju. Ja se ne smatram pravim đitašom, jer ako odem, to je max. tipa 3,4 dana u komadu, ali meni to znači kao nekom mjesec, s obzirom da mi je teško uskladiti vrijeme za to. S druge strane, ženskom djelu obitelji malo teže pada ne-komod na brodu, pa nisu pretjerano zainteresirane za ići, na jedvite jade.
Pa evo, prošlo ljeto smo se dobacili do Žirja/Kaprija, uskladili da se nađemo s kumom i njegovima, pa da podijelim priču i nešto slika/video materijala.
PRVA “ĐITA”, ŽIRJE
Ne znam koji točno datum je bio, ali između 01.08. - 15.08. , vrijeme godišnjeg odmora. Krećemo ja, mala i nećakinja iz Sevida na moru, plan je na Žirje gdje me već čeka kum sa svojima u Maloj Stupici. S obzirom da od Splita do Sevida sam praktički sve uz obalu, nije mi neka drama, ali pustiti se od Rogoznice preko do Žirja mi već stvara nervozu, s obzirom da nisam često dalje od obale. Nisam siguran da li s Dalmatinkom uopce smijem toliku udaljenost prijeći.
S obzirom na to, moj plan je bio krenuti što ranije, idealno u 6 ujutro, prije dizanja ikakvog vjetra, do 9 sati da stignemo.
Naravno, dok smo se spakirali i krenuli, bilo je skoro 7h. Bonaca i mir na moru, divota.
Torpedo se lagano zagrijao i vozim čak i sporije nego inače, da sam sigurniji da će me dovesti gdje treba, tako da idemo brzinom od 4.5 milje, Daleka Obala svira, ekipa lagano chilla na provi broda.
Dolazimo oko 10h do Žirja, vjetar se tek nešto lagano digao, ali manje više je more 1. Panulu nisam bacao za sobom, ali nakon par škarama koje sam uhvatio nakon tog izleta, obavezno vučem rapalu za sobom.
Dolazimo u Malu Stupicu, sreća i veselje, kum i njegovi taman marendaju. Bacam sidro i vežem se do njega Dalmatinkom. Taman je maloprije bio lik sa brodićem iz kojeg je prodavao friške krafne, uzeli i za nas, dica navalila odmah…uz to i domaće crno grožđe, kavica, Nutella na kruv itd.
Nakon marende, dica u more, ja i kum u more, pogledali kako sidro stoji, dodatno ga još namjestili da to bude sigurnije. More je kristalno čisto, puno posidonije, prekrasno nešto. Mir i tišina, tamo malo prema van na bovama jahtaši i njihove fensi šmensi brodine, jet skijevi i ta ostala sr@**a koja me ne zanimaju.
Tamo iza podne, zove brat od kuma koji je isto lud za morem, ali ima svoj gliser od cca 8-9m, ne znam točno. Kaže, eto mene do vas. Lako je s 20+ milja na uru doletiti od Rogoznice do Žirja, hehe.
Dolazi s gliserom, veže se uz nas, s njim je i njegova familija tako da nas ima. 3 broda, 3 obitelji, već zamišljam da je to vjerojatno tako nekako izgledalo davnih dana kad su ljudi više đitali.
Moj kum nije baš nešto lud za ribolovom kao ja, ali zato njegov brat je. Instant smo se našli u diskusiji o štapovima, lignjama, zubacima, panulama, jigovima itd. Nije dugo trebalo da padne plan - predvečer odvezivamo moju Dalmatinku (bila je u sredini), i ja, on i kum idemo van Male Stupice na lignje, a ujutro na panulu.
Ostatak dana smo proveli u pripremi ručka, dica u kupanju, SUP daskama, skakanju, mi muški u laganoj ćakuli, ispijanju piva, te pripremama za lignje navečer.
Oko 18 odvezivamo moju Dalmatinku, palim Tohatsu pomoćni od 6ks, i idemo van Male Stupice. Dica htjela s nama, pa vodimo i njih. Izlazimo tek malo van vale, tražimo nekakav teren od 15-20 m dubine, prelaz. Puštamo se lagano bez sidra, nema vitra ni kurenta, oko nas još nekoliko brodova.
Ja lovim sa štapom, njih dvojica iz ruke, klasik. Do 22h smo ulovili 7 komada lignji, ja 4, brat od kuma 3, kum 0.
Na brodu imam bazen za živu ješku, samogradnja, i lignje uredno plivaju u njemu.
Palimo Tohatsu i lagano natrag po mraku u valu. Nisam tu doma, pa idem minimalno da ne bi skupio kakvu bovu ili nešto. Lagano dolazimo do brodova, svi spavaju. Konop od mog sidra i konop od obale smo ostavili na gliseru, samo ih vežemo natrag na moj brod.
Lignje stavljam u mrežu čuvaricu iz bazena, i topim ispod broda. Dogovor je 4h ujutro dizanje, kava i idemo lagano van vale opet na panulu. Brat od kuma ima Casted Clippera, ja isto Casted Clippera, sistemi su spremni za lignju. Kum ide kao moralna podrška, nije njemu do panulanja nešto, više do druženja.
Stavljam alarm u 4h, dižem se, ali nakon 15min skužim da je nešto krivo, svi spavaju. Ništa, vraćam se lagano i ja leći još malo. Tamo iz 5, diže se kumov brat, proklinje i mobitel i alarm koji nije imao pojačan zvuk, nešto se zbrčkalo u tehnici…poludio, iznerviran, kaže što nisi lupao po brodu. Hajd dobro, desi se, baš kad ne triba, hehe.
Kupimo lignje iz čuvarice u bazen, 2 su krepale.
Palimo Tohatsu i lagano van. Nismo puno tražili pošte, prvi najbliži brak i tu stajemo. Ja ješkam jednu lignju, on drugu. Krećemo lagano naprijed. Nije prošlo možda 10-15 min, meni počne udaranje…odjednom, osjetim ribu na štapu, uzela je lignju. Nije nešto velika, ali daje otpor.
Vadim kantara, možda po kile, malo više. Ja prezadovoljan, za ručak već ima. Brat od kuma nema griza još.
Stavljam zadnju živu lignju jer su druge pokrepale u međuvremenu. Nastavljamo dalje vući, kad u jednom momentu nakon cca pola sata mi zapne sistem za dno…baš je zapeo i ne da se van. Vrtimo se s motorom okolo, drugi sistem smo skupili, ali ne želi se otkačiti. Ništa, vučem na silu i sistem popušta. Osjećam da nije olakšao, i odjednom osjetim i da riba daje kontru. Izvlačimo tabinju također možda po kile ili slično. Sreći nema kraja, imamo i lešo za juhu.
Skupljamo štape i idemo okolo dalje malo po brakovima na kančanicu, ja na inchiku s preostalom lignjom. Nešto sitnije ribe se ulovilo, do 11h se kupimo natrag u valu.
Marenda, i opet red kupanja i chillanja. Ja se hvatam pripreme tog kantra i tabinje. Imamo fino ispečenog kantra na grill tavu, imamo vrhunsku juhu od tabinje i lešo meso, ne znam kad sam slađe pojeo. Djeca su guštala, smazala odmah.
Za desert, kum zamutio palačinke, napekli, djeca opet guštala…bolje nego u restoranu.
Ostatak dana chillamo, kupanje, guštanje…brat od kuma je upalio gliser i ide dalje put Drvenika.
Mi se također odvezujemo, palim Torpeda i u 18h lagano natrag put Rogoznice i Sevida. Malo mora ima, veći su valovi, ali ništa strašno, lagano dolazimo do Punte Planke i u Sevidu smo oko 21h na vezu. Čak sam donio natrag tabinje i juhu, te smo to dovršili za večeru.
Nije baš đita, ali su 2 dana lijepog izleta koja će i meni i djeci sigurno ostati u lijepom sjećanju. Iduća priča će biti o sličnom izletu na Kaprije, gdje smo ipak imali malo drugačiju situaciju s vremenskom prognozom i gdje sam naučio još bolje koliko se more treba poštovati i ne reskirati.
Ovim postom bi samo htio reći da ipak ima nas mlađih koji ćutimo i cijenimo ta dobra stara vremena, i koji ćemo se truditi održati tu tradiciju i boraviti na moru u našim malim brodicama koliko god je to moguće
Link na nešto slika i videa:
https://drive.google.com/drive/folders/ ... sp=sharing
