Postao/la mali od palube » 03. 08. 2012. (20:12)
Jutro je, sedam sati. Probudila me buka grada... ili bolje rečeno grOda. Sinoć smo uplovili u Gruž. Naš forumaš Koko i njegova polovica osigurali su nam najbolji vez u Dubrovniku. Uz rivu na dnu gruške luke. Sve nam je u krugu od 100 m. Koko je pravi dobri duh grOda i Kalamote. Čovjek je bio u gaćama, dakle bez košulje. Da nije, skinuo bi i ponudio mi i košulju. Za neznalice, kakav sam i sam bio, Kalamota je Koločep.
S Korčule nismo otišli tako lako. Nakon noćenja u marini Korčula (415 kn) prekjučer ujutro zaplovili smo prema Mljetu. No, čim smo izašli iz zaklona otoka, počelo nas je valjati s boka. Dva sata takve klimave plovidbe do Mljeta si nisam htio priuštiti. Vratili smo se u Lumbardu na Korčuli, ali nije bilo mjesta za vez. Malo smo sidrili, malo se kupali, ručali, pa ponovno prema Mljetu. I odmah ponovno nazad. Svezali smo se za jedan od divljih mulića u sjevernijoj od dvije vale Lumbarde. Nakon desetak minuta na mul je došao čičica s pitanjem koliko ostajemo. Rekao sam da ne znam... vjerojatno preko noći, jer se ono vani neće smiriti.
- Ne možete ostati preko noći, jer meni dolaze gosti s gliserom!
- A... vi imate koncesiju za ovaj mul?
- Da!
- Možete li mi ju pokazati?
- Dođite sa mnom gore u kuću!
- Ne, vi ste dužni meni ovdje pokazati sve dokumente koji kazuju da raspolažete ovim mulićem, pa mi tek onda možete naplatiti vez i izdati račun, ili me možete otjerati s veza, jer nema mjesta.
Čičica se pokupio i više nije dolazio. Naravno, ni "gosti s gliserom" se nisu pojavili. To su te naše sitne duše. Pretpostavljam da je taj mulić nekada davno on sam gradio. Dakako, bez ikakvih dozvola i projekata. I sad ga duša boli čak i kad se rak iz susjedne vale popne po NJEGOVOM betonu. Naravno, sve je to na pomorskom dobru...
Cijelo predveče nas je dvoje-troje kupača oko molića malo poprijeko gledalo. To mu je zasigurno neka familija na ljetovanju kod njega. Konačno, mogli smo van iz broda, ali na toj strani Lumbarde nema baš ništa. Od dućana ni D. Sjeli smo u neki restoran popiti hladno piće. Bili smo jedini gosti na terasi i čekali konobara dobrih 20 minuta. Konačno se pojavio neki dječarac, popisao narudžbe i opet ga nije bilo 20 min. Piće smo dobili u čašama od 2 dl, bez boca (cola, fanta, sokovi...). Ono što je donio je jedva bilo slično onome što smo naručili. Mare je dobila neki sok od naranče, iako ga nije naručila. Mihaelin sok od borovnice dobio sam ja, smiješan s 3 dl mineralne. Elina cola je ishlapila. Moje piće je bilo ugodno hladno, ali ostala su bila topla. Nigdje ni jedne kockice leda. Onaj "prirodni sok" od naranče je zapravo bio sirup za razrjeđivanje. Točka na i bio je račun. Gazirani sokovi po 18 kn. "Prirodni" sokovi također po 18 kn. Moj vječni pravednik među narodima (Goga) ostala se natezati s njim, a ja sam otišao po Terezu. Odlepršala je sa svojim leptirićima po škrapama uz more, u potrazi za račićima.
Ujutro smo odvezali i krenuli prema Mljetu. Bez kruha. Konačno nas je more poslužilo. Definitivno je najljepše ploviti po bonaci. Dućan smo htjeli potražiti u Polači, ali kad je Goga u peljaru pročitala da nam odmah budu naplatili ulazak u nacionalni park i kad smo tome dodali činjenicu da je mjesto dubuko zavučeno u uvalu, što znači više od pola sata nepotrebne plovidbe amo-tamo, odustali smo. Idemo ploviti dok nam još more dozvoli. Sljedeća stanica Kozarica koju milju južnije. Pristali smo uz glavu od mula. Naoko mirno more tukolo je bokobranima o mul toliko silno da sam svo vrijeme morao rukama pridržavati barku. Goga je ustanovila da ni ovdje nema dućana, pa smo odvezali i opet nastavili bez kruha. Dogovorili smo se da idemo ravno na Lopud i da ćemo tamo naći sve. Malo morgen...
Najprije me začudilo kako jedan razvikani otok poput Lopuda nema baš nijedan pristan za prolaznike. Nijedan baš! Otočić je lijep, ali nakon muvanja po vali stisnuli smo se među izletničke brodove na nekoj rivi ispod hotela. I tu je žuljalo bokobrane, ali podnošljivije. U resotoranu koji je u sastavu hotela popili smo nekoliko hladnih sokova i cure su naručile brdo pomfrita. Račun: dvjesto i nešto kn. Goga pruža karticu - ne primaju kartice!
(?!)
Po svim džepovima hlača sam nekako jedva nagrabljao dovoljno za platiti račun. Ostalo nam desetak kuna gotovine.
Prevezao sam Gogu preko vale, na rivu kod samostana, da ode u dućan i konačno kupi kruh. U dućanu opet - ne primaju kartice. Bankomat pokraj u kvaru. Kažu da ima jedan u hotelu. Goga napravi skoro dva km po onoj jarkoj žegi i vrati se ponovno u hotel. Nema tu bankomata! Tko Vam je rekao da tu ima bankomat?
Da ne povjeruješ! Hotel s mora izgleda k'o iz onog CSI Miami, a plaćanje samo keš. K'o u zadnjoj zabiti Afganistana...
Naš Koko na svome Koločepu živi kao u bajci. Ako kažem da je njegova vala zelena, nisam baš dobro rekao. Istra je, recimo, zelena. Ovo kod Koka je amazonska prašuma. Debela hladovina do samoga mora. Jedina je nevolja što zbog te hladovine ima dosta komaraca.
Pred noć smo na barku nakrcali Koka, njegovu Milicu, njegovog susjeda Damira, zavezali iza barke Kokov gliser i konačno zaplovili posljednjom etapom. U Gružu smo vezali već u sumrak.
Jutros me Goga natjerala da idemo u grOd gledati zidine i Placu, pa pisanje posta nastavljam uvečer. Ako su Koko i njegova žena dobre vile iz bajke, ova moja posada su uglavnom zle vještice. WC su toaletnim papirom zaštopale već 2-3 puta. Jednostavno mi nije jasno zašto... sve im pokažem, demonstriram nekoliko puta... ponudim da ću ja uvijek ispumpati nakon svake od njih... i opet ništa!
Sve u svemu, bili smo u grOdu. Svi vi Istrijani, Primorci i Dalmatinci koji mislite da je u vašm mjestima kaos u sezoni, trebali biste doći ovdje. Mravinjak, košnica i one uobičajene metafore koje se koriste u ovakvim prigodama su preslabe. Na kraju je i Goga ustanovila kako joj ti turisti idu na živce, pa možeš misliti kako je tek Dubrovčanima koji svaki dan žive s tim unutar zidina.
Uglavnom, dok nismo kupili neki vodič, nismo znali koja je zgrada Knežev dvor. Sokovi u kafićima na Stradunu po 25 kn. Kava s mlijekom, ali izvan zidina 18 kn. Jedino disati možeš besplatno. S jedne strane to, dakako, iritira... ali kad malo bolje razmisliš, da nije tako, Dubrovnik ne bi bio to što jest.
Gruž je velika luka, a kruzeri koji se ovuda muvaju izgledaju kao cijeli blok zgrada u Dugavama ili Travnom. Na tv-u ne možeš vidjeti koliko su zaista veliki. Na žalost, more je u luci toliko prljavo, da nakon svakog diranja konopa ruke peremo i dezinficiramo. Čak i ja, koji u pravilu nisam baš mimozica kad je prljavština u pitanju. Šetnicu uz barke kvari maskirno obojen brod Sv. Vlaho, izvučen na betonsko postolje i postavljen uz spomenik palim braniteljima. Osim što se, ovako obojen, doima kao da je ovamo zalutao s trga glavnoga grada neke banana republike u kojoj vlast drži vojna hunta, nevolja je i u tome što je brod načinjen od drveta i šperploče i već je u ozbiljnom raspadnom stanju. Osjećaji su i tu nekako dvojaki: izgledom je zaista šaka u oko u zelenoj vizuri, ali s druge pak strane, zasigurno postoji poneki gospar koji je onomad, kad je bilo važno, plovio na njemu i koji danas možda zastane kada prolazi ovuda. Pogleda brod... i onda mi se čini da, ako ni zbog čega drugoga, neka taj brod stoji ovdje baš zbog njega.