Par dana nakon što smo se vratili sa Žirja, planiramo iskoristiti moj godišnji odmor za još jedan posjet otocima sjevernije od Sevida. Umjesto Žirja, ovaj put idemo na Kaprije.
Plan je ostati sad 3 dana. Idemo ja, žena, kćer i nećakinja. Kćer i nećakinja su sad već totalno ufurane, nakon avanture sa Žirjem jedva čekaju ići opet.
Prvi dio 8.og mjeseca, prognoza izgleda manje-više idealno. Nakon što sam zbog izleta na Žirje potrošio većinu dizela, benzine također, a vodu sam skroz potrošio, vadim iz broda kanistre za gorivo, te autom idem do Marina Frapa Rogoznica i punim sve što imam. Rezervoar s vodom također punim do čepa gumom iz špine na obali (100 litara rezervoar vode u provi).
Također obnavljamo i zalihu spize i svega drugog što već treba ponijeti.
Noć prije, dogavaramo se dizati što ranije, kako bi opet krenuli dok nema vjetra i gužve po moru. Alarm zvoni u 5:30h, jedva budim ekipu, naravno sve pomalo, a ja samo gledam kako ću kresnut Torpeda i krenut što ranije.
Djecu ukrcavamo na brod, i nastavljaju dalje spavat u brodu. Napokon se oko 7:30h odvezujemo s veza i krećemo. Cure spavaju u kabini, Torpedo drma, ali ništa to ne smeta, još ih dodatno uspavljuje klapanje.
Prolazimo Rogoznicu i lagano klapamo prema Kapriju. Valovi su minimalni, lagano brod klizi.
Napokon se bližimo Kapriju, prolazimo između otočića Mišjak Veli i Mišjak Mali. Pokazujem ekipi Žirje preko puta i gdje smo bili prvi put.
Prvotni plan nam je bila vala Mala Nozdra, prva i najbliža. Dolazimo u valu, ali vidim da su tu bove, restoran, X brodova, ne sviđa nam baš nešto. Ovaj put se ne nalazim sa kumom pa nemam neki konkretniji plan, niti poznam te vale. Idemo dalje prema sjeveru i prolazimo Velu Nozdru, zavrćemo iza punte i dolazimo do vale Portić. Tu se sidrimo uz obalu, i sviđa nam se, nije neka gužva, nešto sitno ljudi na obali koji su se došli kupati. Dogovoramo se da tu ostajemo i prenoćimo, s obzirom na prognozu trebalo bi biti OK, bez valjanja i valova.
S obzirom da nisam nešto pretjerano siguran da tu ostanem na sidru, jer vala nije baš zaštićena sa sjevera, odlučim se prebaciti na bovu malo prema van.
Vežemo se za prvu bovu i lagano krećemo se marendom, vadi se odmah SUP u more, djeca skaču unutra i ide kupanjac. Nakon kojih sat vremena od vezanja, dolazi momak s gumijem da naplati bovu. Ovo mi je zapravo prvi put da se vežem na bovu, i eto naučio sam kako se računa i koliko košta, ako se dobro sjećam 5 EUR po metru broda, tako nešto.
Uglavnom, 20, 25 Eura plaćam, super mi je što sam mogao i karticom da ne trošim keš…nije mi problem platiti i radije ću bit siguran i zavezan za bovu, nego ze zaje**at sa sidrenjem.
Sad kad je brod siguran, odlučimo se prebaciti SUP-om svi na obalu, i pješke proći otok do mista Kaprije, idemo na ručak negdje. Malo u istraživanje kad smo već tu. SUP ostavljamo na obali, robu smo prenijeli u ruksacima, oblačimo se i idemo lagano preko jer ima asfaltirani put koji vodi do mista.
Uzbrdo nije baš lagano, do vrha otoka smo svi lagano izdušili, žedni, umorni, ali onda je nizbrdo puno lakše. Guštamo u kalama i starim kamenim kućama, totalni povratak u prošlost. Nema baš auta, jedina sredstva prijevoza koja vidimo su električni četverokotači i freze s prikolicama, totalna fora.
Vezano na tu nedirnutu starinu, u povratku smo sreli jednog lokalca koji nam priča kako se lagano sve te stare kamene djedovine prodaju strancima…klasicna hrvatska sirotinjska priča, nema se para pa prodaj sve što imaš, tužno i žalosno.
Uglavnom, spuštamo se na drugu stranu u Kaprije i idemo prema kraju vale. Tražimo restoran/konobu gdje bi mogli ručati, nije nam se dalo na brodu spremati. Naciljao sam konobu Šampjer i tamo ulazimo i hvatamo stol. Nije neka gužva, skroz ugodno mjesto, otvoreni natkriveni štekat.
Naručujemo ručak i hladno piće, na tu vrućinu i nakon šetnje po zvizdanu hladno vino i mineralna sjeda “kao budali pleska”, a crni rižot samo nadopunjava guštanje. Vlasnik restorana je skroz ugodan, također čovjek od ribe, malo upali u ćakulu o lignjama i predložio mi je Portić kao mjesto gdje bi mogao koju lignju i uloviti, točno gdje je i brod vezan.
Nakon ručka, idemo u lokalni dućan i obskrbljujemo se još malo s namirnicama i sladoledom i natrag preko otoka na brod. Ostatak dana se još malo kupamo, chillamo, večeramo i stavljamo dicu leć. Ja i žena se odlučimo odvezati s bove malo se vrtiti u krug, na nekih 20tak metara dubine tražimo lignje. Bonaca je, ne nosi nas puno tako da se tek lagano s pomoćnim Toahatsu-om vraćamo na poziciju. Mrkli je mrak, nema mjeseca.
I nakon kojih sat vremena, ona lovi jednu lignju, zatim kasnije i drugu. Lovi iz ruke, ja štapom.
Meni također uskoro nešto skače na varalicu - jedna omanja sipa.
Iskreno, volio bih da je nisam uopće ulovio, jer sam je dobro zapamtio. Prvo, kad sam je skidao s varalice - počela je bacati crno, šporkala me cijelog, cijeli brod, sve oko sebe…to mi inače ne bi bio problem, da nisam 2 dana ranije naprintao majice sebi, ženi i maloj, i to sa slikom naše Dalmatinke precrtane u rukom naslikanu verziju. I naravno da sam u tom trenutku nosio tu majicu sa slikom broda, koju i dan danas ima crne fleke koje nikako ne izlaze do kraja.
Nadalje, ta je jadna sipa na kraju cijeli ostatak đite živila u bazenu za živu ješku s nadom da će završiti na panuli. Na kraju, i vratila se s nama u Sevid u bazenu, te sam je prebacio u kantu s rupama i spustio u more da preživi za idući dan iza povratka. No, jednostavno joj nije bilo suđeno. Kad sam se vratio na brod ujutro, našao sam samo konop. Kanta se nekako odvezala, odnosno očito nisam baš nešto pripazio na kvalitetu tog čvora, i jadna sipa je otplutala tko zna gdje, zatvorena u kanti. Možda je tko i našao i oslobodio, ne znam. Ali eto, tužna štorija gospođe Sipe.
Nakon što smo završili s lignjolovom, vraćamo se lagano na istu bovu, lignje i sipu stavljam u kantu čuvaricu i spuštam na dno na 15 m da ne krepaju. Namještam alarm za rano jutro.
Dižemo se oko 5:30, djeca još spavaju. Brzinska kava, prebacim lignje i sipu u bazen za živu ješku, palimo Tohatsu i lagano krećemo sjeverno. Naciljao sam jedan brak malo van otočića koji je odmah tu u blizini.
Stavljam lignju i vučem panulu, sunce se u konačnici diglo, djeca se probudila, i nažalost ništa nije skočilo na lignju. Nema veze.
Palimo motor i vozimo dalje prema sljedećoj vali, Plava Laguna.
Tamo se vežemo uz kraj, i lagani doručak pa kupanje. Ja sam taman nabavio novu masku, pušku, itd. te se šuljam uz obalu tražeći koju ribu ruparenjem. Nešto riba je bilo, ali nisam baš neki podvodni ribolovac, tako da ništa od tog. Jednu minijaturnu sipicu sam poštedio ipak.
U medjuvremenu, već se lagano raspuhao vjetar s te strane, nije baš ugodno, a i gužva je. Odlučimo krenuti dalje i prebaciti se na drugu stranu Kaprija. Malo surfanja dok nismo zalomili iza punte, i stižemo u valu Remetić.
Tamo se isto vežemo na sidro, isto hrpa brodova, ali bar je mirno. Pripremamo uhvaćene lignje na kolutiće s krumpirićima i salatom, divota.
Nakon toga opet chillamo i planiramo što ćemo dalje, hoćemo tu spavati ili ne. Cijelo to vrijeme, nije mi palo na pamet pogledati prognozu.
Odlučimo ipak ići dalje, palimo motor te stižemo do uvale Vanjska bay…nekako nisam baš sretan tu, otvoreno skroz, pa se prebacujemo preko puta na otok Kakanj, Potkucina. Vidim da su tu sve bove, i ne znam da li se moze sidriti. Svakako, i dosta je otvoreno.
Pada mi na pamet opet zvrcnuti vlasnika Šampjera, te nazovem čovjeka. Spomenuo je da se može vezati kod njega ispred konobe. Brzo se dogovaramo da stižemo na večeru, i da bi ostali na vezu prespavati…super, odmah mi je lakše kad znam gdje cu, sto cu.
Dolazimo do konobe, vlasnik nas ljubazno veže za svoj mul, brod osiguran. S guštom se spremamo i idemo opet u konobu na večeru.
Nakon tog, odlučimo malo prođirati dalje do druge strane vale. Djeca se odluče kupati, pa u zalazak sunca uskaču u more. Mi ipak ostajemo van na obali.
Tu večer se pakiramo u brod na spavanje, iako je do kasno na jednoj jahti bila fešta, mlađarija na partyu, ali prekinuli su oko 23h.
I možda sat nakon tog, u ponoc, kreće drama…odjednom se nebo nadvilo oblacima, udara pljusak i jak vjetar sa zapada…zatvaramo cijeli brod, djeca su uspjela zaspat, a nas dvoje budno pratimo vrijeme…brod je okrenut bočno, tako da ga nalet vjetra stalno trza od mula, baš neugodno, mislio sam da će bitve izletiti.
U glavi mi je samo prolazilo koju ludu sreću sam imao što sam se vezao na mul, a ne negdje na sidru, pogotovo gdje bi bio na relativno otvorenom…tad sam si odlučio da se ubuduce vežem na bovu ako ikako mogu, ili još bolje na konkretan vez, kad je noćenje u pitanju.
Tamo tek iza 5 ujutro vrijeme smiruje, iako je jos oblacno. Od 6-9 zovu sunce, vjetar u opadanju, a onda iza 9 opet kisa, zapadnjak itd.
Cure su vec i umorne, te odlucujemo krenuti natrag za Sevid. Taman imamo taj vremenski prozor za preletiti preko. Palim Torpeda i izlazim van Kaprije, te krecemo preko prema Rogoznici. Nije mi bilo svejedno, ali idemo pa kako bude. Na otprilike pola puta ne mogu vise, dam zeni volan i malo odspavam na klupi. Budim se pred Rogoznicu. Lagano krecu i valovi i oblaci, te dodajem gas.
Stizemo u Sevid na vez taman kad je bilo pred prolom oblaka, valovi i vjetar su se vec dobro digli…borim se da ulovim konope da zavezem brod, i nakon 10tak minuti, izlazimo iz broda, trcimo u kucu, a pljusak krene…fotofiniš.
